Stephen Wickham

Њурioški žar: Francis Bacon i 1950-te

Baconovo putovanje u srce 20. stoljeća bilo je sudar osobne traume, umjetničke opsesije i dubokog angažmana prema ljudskom stanju. Rođen u Dublinu 1906. godine, njegovo je rano djetinjstvo obilježila obiteljska tragedija – iznenadna smrt oca kada je imao svega jedanaest godina duboko je oblikovala njegov pogled na svijet i potaknula trajni osjećaj melanholije. Ta početna rana postala je ponavljajući motiv u njegovom radu, manifestirajući se kao visceralno istraživanje straha, izolacije i groteska. 1950-te svjedočile su ključnoj promjeni u Baconovom umjetničkom putu, razdoblju definiranom intenzivnim eksperimentima, produbljivanjem odnosa s primordijalnim slikama i kretanjem prema eksplicitnije ekspresivnom stilu. Ovo desetljeće nije bilo samo faza; predstavljalo je temeljnu reevaluaciju njegovog pristupa slikarstvu, vođenu kako unutarnjim borbama, tako i vibrantnom, često kaotičnom energijom poslijeratnog New Yorka.

• Južnoafričko boravište i rani utjecaji (1951.-1952.): Ključno razdoblje započelo je povratkom u Južnu Afriku 1951. i ponovno 1952. godine, potaknutim majčinim preseljenjem. Ova posjeta probudila je fascinaciju sirovom snagom prirodnog svijeta – prostranstvom afričkog krajolika, pokretom divljih životinja – senzacijom koju je nastojao zarobiti na platnu. Oštri kontrasti između uređenog formalizma europske umjetnosti i nedobivenih energija južnoafričke divljine postali su ključni izvor inspiracije. Presudno je bilo i Baconovo susret s drevnom egipatskom umjetnošću tijekom tog vremena, što je učvrstilo njegovo vjerovanje u njezin neusporedivi uspjeh, oblikujući njegovo razumijevanje forme i kompozicije.
• Muškarci u odijelima i pad u subjektivnost (1953.-1954.): Ovo razdoblje donijelo je pojavu ikonične serije „Muškarci u odijelima“. Ove slike, prikazane u tamnim, klaustrofobičnim interijerima, nisu portreti u tradicionalnom smislu, već istraživanja psiholoških stanja – tjeskobe, paranoje i uznemirujućeg osjećaja zatvorenosti. Tema, koja je prvotno proizašla iz modela u hotelu Imperial u Henley-on-Thames, brzo se razvila u općenitiju predstavu ljudske ranjivosti i tjeskoba modernog života. Bacon je namjerno uklonio prepoznatljive detalje, pretvarajući likove u arhetipove egzistencijalnog užasa.
• Aktovi i utjecaj Muybridgea (1953.-1954.): Istovremeno s „Muškarcima u odijelima“, Bacon je počeo suočavati s aktom s obnovljenim intenzitetom. Ova djela – „Dvije figure“ i „Dvije figure u travi“ – bila su duboko zaduživana pionirskim fotografijama ljudskog pokreta Eadwearda Muybridgea, *Ljudska figura u pokretu*. Bacon nije jednostavno kopirao te slike; on ih je manipulirao, iskrivljujeći njihove poze u izraze seksualne napetosti, nasilja i uznemirujućeg osjećaja ranjivosti. Muybridgeov utjecaj pružio je okvir za razumijevanje dinamike tijela, ali ga je Bacon na kraju iskoristio za istraživanje mračnijih, uznemirujućih tema.

Turbulentni krug: Odnosi i umjetnička zajednica

Baconov život u 1950-ima obilježen je intenzivnim osobnim odnosima – kako strastvenim, tako i destruktivnim – te dubokim angažmanom u vibrantnu umjetničku zajednicu poslijeratnog New Yorka. Njegovo rano partnerstvo s Ericom Hallom završilo je naglo, obilježeno razočaranjem i nestabilnošću. Često se selio između studija, oslanjajući se na velikodušnost prijatelja poput Petera Pollocka i Paula Danquah, koji su mu pružali privremeni smještaj u Batterseju. Najznačajnija veza ovog desetljeća bila je njegova intenzivna, često opsesivna avantura s Peterom Lacyjem, bivšim borbenim pilotom. Ova povezanost, opisana kao „moćna mješavina prisile i uništenja“, duboko je utjecala na Baconov rad i osobni život godinama kasnije.

• Newyorške veze i pokroviteljstvo (1953.-1957.): Baconov dolazak u New York 1953. godine označio je prekretnicu, postavivši ga unutar usponajuće scene apstraktnog ekspresionizma. Izlagao je u Durlacher Brothers i Galerie Rive Droite, stječući priznanje utjecajnih trgovaca poput Sidneyja Janisa i Peggy Guggenheim. Njegova povezanost s Robertom i Lisom Sainsbury pokazala se posebno presudnom, pružajući dosljednu financijsku podršku i potpomagala osjećaj stabilnosti usred njegovog turbulentnog osobnog života.
• Kolege umjetnici i književni krugovi (1954.-1957.): Bacon je njegovao prijateljstva s raznolikom skupinom umjetnika – uključujući Marka Rothkoa, Willema de Kooninga, Francisa Klinea i Michaela Andrewsa – kao i s figurama iz svijeta književnosti poput Ann Fleming, Sonia Orwell i Muriel Belcher. Ove veze pružale su intelektualnu stimulaciju i osjećaj pripadnosti unutar ubrzano evoluirajućeg umjetničkog krajolika. Zajednička iskustva i debate unutar ovih krugova nedvojbeno su utjecali na Baconov vlastiti umjetnički razvoj.

Transformacija tehnike i stila

Do 1957. godine, Baconovo slikarstvo prošlo je kroz dramatičnu transformaciju – promjenu koja je postala izrazito očita na njegovoj izložbi u Hanover Gallery u ožujku te godine. Ova evolucija nije bila samo akumulacija stilskih promjena; predstavljala je temeljnu reevaluacija njegovog pristupa boji i kompoziciji. Šest predstavljenih slika bilo je duboko ukorijenjeno u Van Goghovom djelu *Slikar na cesti prema Tarasconu*, djelu uništenom tijekom Drugog svjetskog rata, koje je Bacon namjerno izbjegavao vidjeti uživo.

• Van Goghov utjecaj i ubrzani proces (1957.): Slike stvorene kao odgovor na Van Goghovo remek-djelo – uključujući onih šest predstavljenih u Hanover Gallery – izvršene su s nevjerojatnom brzinom i hitnošću, vođene željom da se uhvati bit izvornog djela. Bacon je koristio labavije, ekspresivnije nanošenje boje, obilježeno grubim potezima četkice i pojačanim osjećajem fizičnosti. Ova promjena odražavala je spremnost na napuštanje pedantne kontrole u korist prenosa sirove emocije i psihološkog intenziteta.
• Naslijeđe ekspresionizma (od 1957. nadalje): Baconov rad nastavio je evoluirati tijekom 1960-ih, zadržavajući obilježja njegovog prepoznatljivog stila – iskrivljene figure, klaustrofobične interijere i sveprisutni osjećaj nelagode. Međutim, uključio je i elemente nadrealizma i pop-arta, odražavajući šire kulturne promjene tog doba. Njegove su slike ostale duboko uznemirujuće, ali neosporno snažne, učvrstivši njegovo mjesto kao jednog od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća.

Povijesni značaj i trajni utjecaj

Rad Francisa Bacona u 1950-ima nije samo stilski fusnota; on predstavlja ključni trenutak u razvoju moderne umjetnosti. Njegovo istraživanje psihološke traume, njegovo prihvaćanje grotesknih slika i njegova spremnost da izazove konvencionalne predstave duboko su utjecali na generacije umjetnika. Baconove slike nastavljaju rezonirati s gledateljima i danas, nudeći visceralni i uznemirujući odraz složenosti ljudskog postojanja – svjedočanstvo njegove trajne umjetničke vizije i njegovog dubokog razumijevanja mračnijih aspekata ljudske psihe. Njegovo naslijeđe leži ne samo u snazi njegovih pojedinačnih djela, već i u njegovoj spremnosti da se suoči s teškim temama i pomakne granice umjetničkog izražavanja.